четвртак, 14. април 2016.

ZBOG ČEGA HOĆU ALEKSIN ZAKON!!!

      Već par nedelja sam  se uključila u borbu za Aleksin zakon i neću odustati dokle god se ne usvoji. Deca su naša budućnost. Ako budućnost ne vidimo zdravu i bezbednu onda smo promašili ceo svoj život. Džabe novac, limuzine i sve pogodnosti ako su deca u ustanovi koja bi trebalo da bude bezbedana po njih, u večitom strahu da li će neko da im razbije glavu ili otme novac. Govorimo o vršnjačkom nasilju već mesecima , ja o njemu govorim već godinama. Sticajem okolnosti moje dete ima disleksiju i kao takva je dete nad kojim se vrši vršnjačko nasilje. 


       Deca sa disleksijom su rođena sa moždanom funkcijom koja je drugačija nego kod "normalne" dece. Kod njih su u funkciji i leva i desna strana mozga i samim tim mozak brže i drugačije radi nego kod ostalih. Selektuju stvari koje ih zanimaju jer ne žele da gude vreme na nebitne stvari i podatke. Sposobni su za bilo koju vrstu kreativnosti što je moje dete ispoljilo odjednom crtajući po dvadesetak radova jedan za drugim a da pre toga  šest godina nije htela da uzme olovku. 

        Krenula je u školu i tu kreću problemi. Nikom nije stalo do toga da se proveri šta je sa njom a mi smo se borili kako smo znali do drugog razreda. Onda sam u jednom trenutku dok smo učili tablicu množenja, koju je znala kao pesmicu kad je izgovara redom, shvatila da mi krajnji rezultat govor naopako. Proveravala sam je taj dan u svemu i otkrila da je moje dete drugačije. Krenuli smo sa drugačijim načinom učenja, čitanjem knjiga pod obavezno i proverom svakog testa u školi. Ocena nije bila bitna ali sam ja znala šta se desilo na tom kontrlonom. Da li ona nije znala da odgovori ili nije razumela šta se u zadatku traži. Ali to nije sprečilo sve ono što je doživljavala od svojih vršnjaka.

        Od prvog razreda su je žigosali kao nekog ko je glup a ona se mukica samo nije snalazila u svemu jer nije znala da objasni da ima problem i da to što piše na tabli ona ne razume jer je suprotno od onog što učitelj govori. Vršnjačko nasile trpi i ćuti. Kući ništa ne govori . I šta se dešava onda. U trećem razredu odlazi sa sestrom od ujaka koja je sa njom u razredu na jedan rođendan. Svi iz razreda su tu. Na nju je par dečakaskočilo kao osice. Vređali su je a ona je plakala. Mama deteta koje je slavilo rođendan je pokušala da ih smiri i skloni od nje ali je šteta već napravljena. Sedim kod kuće i čekam da se vrati. Ulazi na vrata i počinje da plačekaže mi: " Mama ali ja nisam htelada ih pogodim nego sam bacila kamen u žbunje!" Noge su mi se odsekle Gomilu pitanja mi prolazi kroz glavu ali ustajem i grlim je. Moram da je smirim da bi mogla da mi ispriča šta se desilo. Priča i plače. Pitam je zašto nije došla kući kad se to desilo. Kaže nije htela sestri da pokvari rođendan. Onda ulazi sestra i počinje da priča trista na sat saznajem detalje koje mi moje dete nije reklo i naravno imena učesnika.  Udahnem duboko jedno desetak puta i izbrojim do deset ne znam ni ja koliko puta i sednem da razgovaram sa njom. Desilo se sledeće. Izvređali su je na rođendanu i ona je ostala da sačeka sestru. Dok su se svi zabavljali ona je sedela. Krenuli su kući sa još dve drugarice i tih par dečaka je krenulo za njima i počelo da ih vređa. Moja ćerka je uzela kamen i simulirajući da ih gađa bacila ga u žbunje jer nije htela nikoga da povredi jer su sad bile u pitanju i sestra i drugarice, ne samo ona.

      Osećanja su mi pomešana. Šta da radim? Ostavim da prenoći. Kažu da je jutro pametnije od večeri. Tu noć nisam mogla da spavam. Pronađem na internetu mail kancelarije Unicef, program Škola bez nasilja i pošaljem mail . Pronađem Priručnik za roditelje koji mi je u tom trenutku otvorio oči i to mnogo i spremim se za školu. Odem sa njom  do škole i obavestim učitelja o dešavanju. KAže oni nisu nadležni pošto se nije desilo ništa u školi. Odem kod psihologa isto. Pitam da li mogu da zakažem roditeljski sastanak, dobijem odgovor da mogu ali da ako ne moram ne uplićem njih jer to povalči onda zvaničnu proceduru, ali šta god da mi bude trebalo tu su i pomoćiće mi. Tako je i bilo imala sam pomoć sa te strane.

     Prvi roditeljski sastanak je protekao katastrofalno. Kad sam ispričala o čemu se radi prvo su me pitali šta oni svi imaju sa tim jer sam u pozivu navela da je dolazak obavezan, ja treba da vodim računa o svom detetu i svako o svom. Onda sam im postavila jedno veoma prosto pitanje " Šta bi se desilo da je moje dete u svoj toj svojoj nemoći nekom razbila glavu ili ne daj bože nešto gore? Da li i tada  to ne bi bio vaš problem?" Počelo je saginjanje glava iodjednom drugačija priča. Onda se otkriva da je jedno dete vinovnik svega jer je kolovođa i idol u razredu. Naravno njegova mama se nalazi prozvana i izvređa učitelja kao da je on obavezan da vaspitava njeno dete jer ne živi sa ocem. i naravno mene optuži kako sam neodgovrna jer da sam rekla da moje dete ima disleksiju ona bi svom detetu rekla... I tu je stala. Pitala sam je "šta bi rekla da je moje dete bolesno i da zbog toga ne sme da je dira". Ostala sam bez odgovora.

       Drugi roditeljski je bio sa decom i tu je krenulo. Deca su počela da pričaju stvari koje i njihovi roditelji nisu znali, čak ni učitelj koji se nije odvajao od njih, mislim da je kafu sipao sebi za vrat. Non stop ih je držao na oku. Na trećem smo zaključili da nema potrbe više da se sastajemo krenulo je malo na bolje. Mi se preseljavamo u drugo mesto i drugu školu. Kreće četvrti razred učitelj me zove i kaže da ne može da ih prepozna totalno su drugačija deca. Valjda je sve ono što smo pričali uticalo na njih. Moje dete kreće u novi sredinu. Ne poznaje nikoga. Mene je strah a ne znam kako je bilo njoj. 

       Razgovor sa učiteljicom je rezultirao time da mi je rekla da u školi ima toliko iste dece kao što je moje dete i kad bise tako gledalo pola škole bi bilo inkluzivno. DISLEKSIJA NIJE INKLUZIJA! Ona to ne zna. OK, znači opet smo sami. Trpi moje dete uvrede i ćuti samo po njoj vidim da se nešto dešava. Od deteta koje je na trening stonog teniosa išla čak i kad kiša lije a ima dobrih skoro kilometar peške i da joj nije bilo teško da posle časova dođe kući jede i ide na trening a škola i sala su na istom mestu, odjednom prestane da ide na treninge. Shvatam da se nešto dešava ali ona ne govori ništa. Progovorila je pre mesec dana. Jer kad u čašu sipate ona mora da prelije ako u jednom trenutku ne prestanete. a kod nje se sipa svakodnevno i prekid je samo kad je kod kuće. Sedmi razred je sada. Prvi put sam progovorila na roditeljskom da bih čula komentar: " Moja prijateljica ima dete koje ima disleksiju i kod njih u školi je tako" Moje pitanje je bilo " Da li svoje dete treba da predstavim kao bolesno da bi je ostavili na miru".

      Postala je čudak. Nema drugara i drugarica jer smatra da ako neko ne želi da se druži sa njom ne može nikog i ne želi nikog da tera da se na silu druži. Non stop su joj slušalice u ušima čak i na nekim časovima jer ne može da podnese ponašanje svojih vršnjaka koji pričaju na času i ne poštuju nastavnike ni malo. Videla u školi u petom razredu fizičko nasilje i samo je komentarisala da se ona tamo ne oseća bezbedno.Pronašla je svoj svet crtanju i slikanju, tu se izražava najbolje. Ocene su šarene . Ono što je zanima ima petice i četvorke a ono što mora da nauči dvojke i trojke. I sve su njene ocene, nema poklonjenih. U školi se ne oseća bezbedno a škola je u programu Škola bez nasilja. Kao i mnoge druge škole koje su izgleda samo na papiru u tom programu.

       U Srbiji izgleda biti drugačiji znači biti sam i isprozivan, maltretiran, progonje, pretučen i oteran u smrt. Oni koji zlostavljaju su pošteđeni svega a deca koja su zlostavljana izvuku deblji kraj na ovaj ili onaj način. Treba sprečiti i treba lečiti prvo roditelje da bi oni mogli da pomognu svojoj deci pa onda celo društvo. Aleksin zakon je samo jedan korak ka tome. Za one roditelje koji ne žele da vide, za prosvetne radnike koji okreću glavu, za sve nas koji nećemo da dignemo glas protiv bilo kog nasilja.

понедељак, 14. март 2016.

Da li se ovako postupa sa narodom?

     Pre dve nedelje saznam da mi treba elektronski potpis zbog neke dokumentacije. Pa lepo a ja imam staru ličnu kartu koja važi do kraja 2016 godine. Ne budem lenja i odezm da je odradim. Al ne lezi vraže, kaže mi ona teta tamo da ne mogu ništa da uradim do 14.03 tada se zakazuje za dalje. Ostala zatečena , neće žena ni da me sasluša. Dobro sačekaćemo i taj 14.03.

      Odem jutros za Bačku Palanku pošto sam iz te opštine da "zakažem izradu lične karte" što god to značilo. Stigla sam ispred stanice policije oko 7:15 i zatekla ovo






Red je sigurno bio preko 50 metara.Ljudi stoje u 4 reda paralelno i čekaju da im se zakaže. U neko doba izlazi jedna teta sa ćitapom i počinjemo polako da se pomeramo. Trajalo je bogami dobrih 45 minuta ako ne i više. Na moje zaprepašćenje vidim drugaricu sa malim detetom u kolicima, kaže uspeli smo da zakažemo za sutra. Pitam je kad je došla. Bolje sa nisam. Došla je sa detetom od nekih godinu dana u 6 sati i čekala do 7:30. Prolaze sledeći. Ne poznajem ih ali čujem priču. One j došao u 4 a ona u 3. Stajali su napolju čeiri i po sata a verujte jutros uopšte nije bilo prijatno stajati napolju u jednom mestu. 

   Pitam se ko je ovde lud? O čemu se ovde radi? Da li smo mi normalni što trpimo više ovakve stvari? Osećala sam se jadno i bedno dok sam gledala ljude koji prolaze kolima pored nas i gledajući u ovu kolonu krste se  i vrte glavom. Bilo je kao u zoni sumraka. 

 DA LI SE OVAKO IDE U EVROPU???

 DA LI SE OVAKO UZIMAJU PARE NARODU???

   Naravno da da! Ne možeš im ništa. Uzimaju nam iz očiju bez da pokažu imalo ljudskosti a pri tom nas ponižavaju toliko da se osećamo kao smeće! Hvala svim mojim divnim saborcima od jutros , vidimo se u utorak  :D sledeći!